Bošnjaci uvjereni da je Andrić Bosni nanio više štete od svih osvajača, a od Handkea prave srpskog osvajača

Elem, ovogodišnji Nobel za Handkea, ipak ukazuje da se u svijetu nešto politički promijenilo i za Srbe i za njega

Foto: Meet the Serbs

Piše:Nenad Kecmanović

Može li išta da se dogodi u svijetu, a da ne zavadi Bošnjake, Srbe i Hrvate u BiH?

Politika naravno prije svega, a i Sjeverni tok 2, antidoping sankcije, njemačka književnost ili bilo šta drugo što ih se ne tiče – postaje povod da prorade nacionalne podjele i politiki sukobi.

Kao da nemaju prečih briga.

Bilo je dovoljno da bude objavljeno da je jedan njemački pisac iz Austrije zaslužio da dobije Nobela za književnost pa da se u Bosni zakuva sve do “državnog” vrha.

Stranac, neupućen da je to naprosto način antagonističke koegzistencije tri naroda, pomislio bi da su “Bosanci” neki izuzetno kulturan narod, koji obožava književnost, mnogočita, prevodi i piše, a ne po nepismenosti u vrhu evropske liste.

Dosljedno tome, niko u Sarajevu nije ni pokušao da ospori Handkeove literarne vrijednosti. Ali šta mu vrijedi što mu Nobelov komitet priznaje genijalnost kad Baščaršija ima svoje kriterijume : “Bio je na miloševićevoj sahrani u Požarevcu umjesto na Alijinoj đenazi na Kovačima.” A kompetentnu ocjenu lika i djela dala je NVO “Majke Srebrenice”.

Handkeu za utjehu, nije bolje prošao ni jedini domaći Nobelovac.

Ivo Andrić je bio baš po nacionalnom ključu : porijeklom katolik, što znači i Hrvat, rodio se u Višegradu i uglavnom pisao o “muslimanskoj Bosni”; najduže živio u Beogradu i ćirilicom pisao na srpskom jeziku.

U vrijeme bar službenog jugoslovenskog bratstva i jedinstva, a zatim bosanskog suživota i zajedništva, tri naroda su se otimala oko njega i vođene su silne književno – političke polemike na temu “čiji je Andrić”.

Najzad, komunistička vlast je presudila da je “umjetničko djelo veliko baš zato što pripada svim narodima i narodnostima”, ali Andrić je svojom pisanom oporukom SANU potvrdio da njegovo djelo ipak pripada srpskoj književnosti.

No , kao sjajan pioznavalac lokalnih mentaliteta, Andrić je rečenicom da je u “Bosni tanka linija između ljubavi i mržnje” anticipirao lošu budućnost svoga djela u zavičaju.

Nakon decenija bosanske posesivne ljubavi prema njegovim romanima,jedan muslimanski učenjak napisao je da je “Andrićevo djelo nanijelo više štete Bosni neko osvajačke vojsketokom njene istorije”. To otkriće je doživjelo toliku popularnost u muslimanskim masama da su tek što je minuli građanski rat počeo, Zelene beretke porušile sve spomenike Andriću od Sarajeva do Drine.

Ali Andrić je tu nepogodu ipak doživio posthumno, a Handke za života.

Zatim, Andrić je pisao o Bosni,a Handke ništa o njoj. Najzad, Andrić jebio ovdašnji srpski pisac, a Handke – austrijski odnosno njemački. Jedino što ih čini uporedivim jeste da su oba neosporno genijalni pisci, da su dobili najveće svjetsko književno priznanje, te ih je popljuvala bosanska provincijska alaša, koja ni jednog ni drugog nije čitala.

Doduše, po “na Drini ćupriji” su neki bar hodali, a većina Handkeove knjige nije vidjela ni u knjižarskom izlogu. Handke, istina, nije upoređen sa brojnim okupatorima Bosne iz prošlosti, ali je tekstom “Pravda za Srbe” i odlaskom na sahranu Miloševiću “ugrozio vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda u BiH”.

I kako priliči jednoj ozbiljnoj državi prvi je reagovao predsjedavajući Predsjedništva BiH, lično.

Željko Komšić je uputio zvaničan državni prijekor Nobelovom komitetu i zbunio Šveđane. Ali, Dodik im je objasnio da se ovaj lažno predstavio u ime BiH i izrazio svoje čestitke.

Nobelovac Peter Handke; Foto:srbijadanas.com

Međutim, za Željkom su se poveli i regionalni književni eksperti u Prištini, Zagrebu, Podgorici, pa je izgledalo da će Handkeu obezbijediti silnu negativnu reklamu na nemalom dijelu Balkana, što znači brze prevode, velike tiraže, masovnu čitanost.

Ipak, da li su njegovi romani i eseji u srpskom prevodu razgrabljeni sa knjižarskih rafova u Sarajevu, Zagrebu i Prištini na njima još uvijek čitljivom jeziku? Da li su Komšić i Džaferović bar do pola pročitali makar jednu od Handkeovih knjiga? Da li je ijedan od onih što su protestvovali pred Švedskom ambasadom potražio inkriminisani esej “Pravda za Srbe”?

Ako ne u NVO “Majke Srebrenice”, da li se neko u Ministarstvu vanjskih i evropskih poslova u Zarebu sjetio da nobelovac postaje pisac koji je već prethodno prevođen na desetine jezika i visoko cijenjen kod kritike i čitalaca?

Četiri puta – “ne”.

Pored brojnih pisaca i javnih intelektualaca u svijetu i kod nas, koji nisu propustili priliku da nešto kažu za ili protiv Handkea iz političkod rakursa, javio se Salman Ruždi.

Valjda još u strahu od fetve ajatolaha iz Koma zbog šiitske interpretacije “Satanskih stihova”, on je bosanske muslimane uzeo u zaštitu od Handkea.

No nisu mnogo bolji ni oni koji Handkea brane odvajanjem njegova djela od njegovog moralnog stava, pa treba zaviriti šta se krije iza globalno koordinisane stigmatacije srpskog naroda.

Nije li sve neka politika, Nobelova nagrada nije izuzetak. Handke je ipak sigurno ne bi dobio početkom 90-ih, koliko god da je još tada bio zaslužio, a žiri bio nezavisan. Bilo je to vreme kada su Nobelovu nagradu za mir, koja se istina dodjeljuje po drugačijoj proceduri i na drugom mjestu, dobijali Ahtisari, Gor i Obama.

Ahtisari je nagradu dobio, pored ostalog, i zato što je razradio koncept secesije Kosova. Al Gor je priohvatio kao dio kompozicije za ustupljenu izbornu ponudu Džordžu Bušu, junioru.

A Obama je svoju zaradio prije i nego što je stupio na dužnost šefa države, u znak podrške prvom afroamerikancu na čelu supersile u kojoj su, moja generacija se seća, crnce šutirali naglavačke iz gradskog prevoza u Dalasu, predviđenog samo za bijelce.

Elem, ovogodišnji Nobel za Handkea, ipak ukazuje da se u svijetu neštopolitički promijenilo, i za njega i za Srbe.

(Sve o Srpskoj)

Izvor:IN4S

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Translate to: